Titovo NE Staljinu

DRUZE TITO MI TI SE KUNEMO DA SA TVOGA PUTA NE SKRENEMO

04.12.2007.

Staljinovi «brudersafti»

Svojim blizim saradnicima Tito je i dalje govorio da i dalje treba biti oprezan, jer ne vjeruje da ce sovjetski rukovodioci tako brzo obustaviti hladni rat.

         Vjerovatno ce oni  hladni rat jos produziti.

Tito je dobro znao sta znaci staljinizam i hegemonijaTito je odlicno poznavao gudace iz Staljinovog «orkestra», kao sto je dobro znao i samog Staljina. Cak su prije sedam godina, 1946, u Kremlju popili «brudersaft», «pobratimilli» su se, ali je Josif zelio da Josip kao «mladji brat», kao i u svakoj porodici, shvati da mora uvijek, i bez pogovora slusati «starijeg brata».
Vec je bila prosla ponoc kad je poslije razgovora  u Kremlju 27.maja 1946 Staljin pozvao Tita i ostale  na  veceru u svoj letnjikovac  kraj Moskve. Pored clanova jugoslovenske delegacije, za trpezom su jos sjedili Molotov, Zdanov, Berija,  i Bulganjin. Poslije uobicajenih zdravica i i uz poznatu «percovku» i obilatu veceru, Staljin je vec dosta zagrijan od pica posao do gramofona  i  poceo sam pustati ruske narodne pjesme. Pjevusio je i igrao dok su ostali  zadovoljno gledali u tovarisca Visarionovica. Zatim pridje Titu pa mu rece:
-Mi dva Serba, ja i Molotov... mi dva Serba, slavjanska predasna inteligencija...
Tovarisc Visarionovic, kako ste vi snazni! -uskliknu laskavo  Molotov. No domacin se odjednom snuzdi.

-A ne,ne ja necu dugo zivjeti.

Poskakase zabrinuto Molotov, Berija i Zdanov, pa se oipet dodvoravaju.

-Njet, njet tovarisc Josif vi zdarovi, vi krjepki, vi dolgo zit budet.....

A Staljin vrti glavom i sjetno rece:

-Ne, ne fizioloski zakoni djeluju,  ja znam svajo zdarovje i svajo fiziceskoje sostajanije.

I pogleda u Tita:

- Tito treba da se cuva da mu se nista ne desi... Jer, ja necu dugo zivjeti , a ti ces ostati za Evropu.... Cercil mi je pricao da je Tito dobar covjek.

 «Ne znam, ali ako Vi kazete», odgovorio sam mu , « znaci mora biti dobar covjek. Potrudicu se da ga upoznam.»

- Vi zdarovi? – upita zatim Staljin Tita.

- Zdrav – odgovori Tito.

-Beregite svoje zdarovje – opet ce  Staljin – nuzno budjet dlja Evropi.

Staljin je poslije ovih rijeci dograbio casu «percovke» i pozvao Tita.

- Da popijemo brudersaft!

Posto su se kucnuli i zagrlili, Staljin zivne i zgrabi Tita ispod misica i tri put ga dignu u vis.

- Jos u meni ima snage! - zadovoljno ce Staljin.

Komentarisuci ovaj Staljinov odnos Tito je 1972. godine primjetio

« Staljin je bio prilicno raspolozen prema meni. On je htio da me, tako reci, na neki nacin da me usvoji »

Dvije godine kasnije 1948. Staljin je tu snagu htio ponovo da okusa. Samo, tada u zelji da slomi i srusi Tita.

Marta 1948. kada je vec poceo konflikt, Staljin je u razgovoru sa Hruscevom – pokazujuci mu kopiju pisma CK SKP(b) upucenu CK KPJ s optuzbama na racun KPJ i Tita – samouvjereno rekao:

- Bice dovoljno da maknem malim prstom i Tita vise nece biti. On ce pasti..

U svom referatu na XX kongresu KPSS 1956.godine Hruscov je opisao taj susret i razgovor sa Staljinom i rekao:

«Mi smo skupo platili to 'micanje malim prstom'. Ta je uzjava odrazavala Staljinovu maniju velicine, ali on je bas na taj nacin postupao. 'maknut cu malim prstom i nece biti Kosiora'; 'maknut cu malim prstom i jos jednom i vise nece biti Postiseva i Cubara'; 'jos jednom dignut mali prst i nestat ce Voznesenskog, Kuznjecova i mnogih drugih'.»

Koliko sarkazma u ovim Staljinovim «brudersaftima»! «Bratimo» se on i sa mnogim drugima – Kirovom, Tuhacevskim, Srdicem – a zna se kako su zavrsili.

Sta je bilo sa nasim zemljakom Danilom Srdicem?  Prije 10 godina i on je bio tamo. Na svecanom prijemu u dvorani kongresnog dvorca u Kremlju, 06. novembra 1936. medju stotinama zvanica. Najvisih drzavnih, vojnbih i partijskih rukovodilaca SSSR-a starih revolucionara i proslavljenih komandanata iz gradjanskog rata – nalazio se i komandant korpusa, general pukovnik Crvene armije Danilo Serdic.

Staljin je izabran za generalnog sekretara CK SKP(b) 03. aprila 1922.godine. misljenje o njemu iznio je Lenjin u svojim pismima  Centralnom komitetu, svom testamentu, kada je bolestan lezao prikovan za postelju. Lenjin je pisao:

« Drug Staljin, poslije nego sto je postao generalni sekretar, koncentrisao je u svojim rukama neogranicenu vlast i ja nisam ubijedjen da ce on uvijek biti sposoban da se njome sluzi na dovoljno mudar nacin... Staljin je previse grub i ta mana, koja je posve snosljiva u odnosima  medju nama komunistima, postaje nesnosljiva u funkciji generalnog sekretara. Stoga predlazem drugovima da razmisle kako da Staljina premjeste  sa te duznosti i da na nju dovedu drugog covjeka, koji bi od Staljina imao samo jedno preimucstvo, naime bio snosljiviji, lojalniji, pristojniji iobzirniji prema drugovima, manje kapriciozan itd. Ta okolnost moze biti zanemarljivom sitnicom. Ali ja smatram sa stanovista zastite od raskola i cinjenica sto sam ih prije naveo o medjusobnim odnosima Staljina i Trockog, to nije sitnica ili je to takva sitnica koja moze poprimiti odlucujuce znacenje.»

Lenjin je umro 21. januara 1924.  njegov testament u kome su bile i ove ocjene o Staljinu otvoren je tek na Plenarnoj sjednici Centralnog komiteta. Na njoj je odluceno – sa  petnaest glasova protiv deset – da Staljin i dalje ostane na funkciji generalnog sekretara i da se Lenjinov testament ne cita na predstojecem kongresu Partije. Lenjinov testament je objavljen tek 1956, tri godine poslije Staljinove smrti.

03.12.2007.

STALJIN JE UMRO STA CE BITI

Prorok nisam, ali...»

Protekla je jos jedna godina teskih casova i iskusenja. Prilikom nastupanja nove 1953, obracajuci se, preko radija gradjanima Jugoslavije, marsal Tito je istakao  da se zaista moze s ponosom osvrnuti  na sve sto su radni  ljudi nasa zemlje postigli u protekloj godini¸ u svim pravcima drustvenog razvitka:
-Narocito mozemo biti ponosni  zbog toga sto su uspjesi u nasem razvoju i prosle godine  postignuti u neprekidnom sukobu s ogromnim objektivnim teskocama... Ulazimo u novu 1953. godine sa cvrstom vjerom u  vrijednost i snagu naseg novog drustvenog sistema u pravilan put izgradnje socijalizma, u nesalomljivo jedinstvo nasih naroda u veliku stvaralacku sposobnost nasih radnih ljudi, a samim tim i u snagu nase zemlje koja ce se  oduprijeti  svim pokusajima izvana kojima je cilj da nas ometu na  na nasem putu razvitka  i ugroze nasu nezavisnost... Cinjenice mogu potvrditi da sve dosadasnje oluje kije su prohujale nad nasom zemljom, narocito za posljednje cetiri godine, nisu pokolebale , vec su jos vise ucvrstile vjeru nasih naroda u svoju snagu i stvaralacku sposobnost . One su ucvrstile vjeru da je jedinstvo nasih naroda najspasonosnije sredstvo  u odbrani i ocuvanju nase nezavisnosti, naseg postojanja kao snazne socijalisticke  zajednice.
 14. januara 1953. godine donosenjem Ustavnog zakona o organizaciji  i karakteru najvisih organa vlasti- Narodna skupstina je Josipa Broza Tita izabrala za prvog predsjednika Federativne  Narodne  Republike Jugoslavije.
Zaklinjem se svojom cascu i cascu  radnog  naroda Jugoslavije- svecano je izjavio Tito pred poslanicima- da cu sve duznosti predsjednika  Republike izvrsavati predano i vrijedno, da cu se pridrzavati Ustava i zakona i drugih odluka Narodne skupstine, da cu cuvati i braniti suverenitet  i dostojanstvo Federativne  Narodne  Republike Jugoslavije i da cu sve svoje snage  zalagati za bolji napredak i procvat slobodne i ravnopravne  socijalisticke zajednice nasih naroda.

U svojstvu predsjednika Republike, Tito je marta  1953. godine prvi put zvanicno posjetio jednu stranu zemlju, Veliku Britaniju. Pred ovu njegovu posjetu novinari su anketirali  britanske gradjane sta misle  o odluci Cercilove vlade da pozove u goste jugoslovenskog marsala Tita. Tom Smit, prodavac novina kod Hajd Parka, odusevljeno ce:

- Titu zelim srdacnu dobrodoslicu. On je dobar covjek. Koga god pape grde mora da je dobar covjek.

Za vrijeme boravka u Londonu Tito je  svakodnevno primao mnogo pisama od britanskih gradjana. Javljali su se i bivsi borci koji su u vrijeme rata bili na sluzbi pri britanskim vojnim misijama u Jugoslaviji.

Tako je Ronald Hild, koji je  bio u Makedoniji, uz pismo poslao i sliku druga Tita, onu sa plakata kada je bio ucjenjen od Nijemaca. Molio ga je da mu se potpise za uspomenu na dane  «Kada sam se i ja borio sa partizanima u sumama Jugoslavije i time doprinio sto me neobicno cini neobicno srecnim, slobodi Jugoslavije, koja danas igra vaznu ulogu u  svijetu.»

Margaret Miner, sa Blegton farme  u Devonsieru, molila je Marsala da joj omoguci da procita pjesmu koju je napisala u njegovu cast  i kojoj je dala ime «Zivio Tito ratnik Slobode».

Ni okean- ni planina

Ni sume- ni reke

Ne mogu da nas odvoje od izvora

Sa kojeg teku misli slobodnih ljudi.

Tito je putovao brodom «Galeb». U London je stigao 16.03.  Na Vestminsterskom keju pozdravili su ga vojvoda od Edinburga, britanski premijer Vinston Cercil. ministar inostranih poslova Antoni Idn, prvi lord Admiraliteta admiral Veverli  i druge licnosti. Poslije uobicajene ceremonije doceka i obilaska bataljona. Tito je uzeo mikrofon  i isporucio tople srdacne pozdrave narodu Velike Britanije na cije je tlo prvi put stupio.

-Iako ova moja posjeta, koja je uslijedila  na poziv britanske vlade i gospodina Cercila licno, nema izrazito zvanican  karakter ipak sam  duboko uvjeren da ce ona mnogo diprinijeti jos jacem ucvrscivanju prijateljstva, medjusobnog razumjevanja i saradnje izmedju  nase dvije zemlje... Velika  Britanija  i Jugoslavija imaju zajednicki zivotni interes  da se ocuva mir i stabilnost u svijetu. Nasa najnovija istorija, iskusenja u dva svjetska rata i zajednicka saradnja na dva fronta u ta dva rata, narocito u posljednjem, dovoljna su pouka da znamo ocijeniti kakve bi nam strahote donio novi rat, a kakve nam blagodati nudi  mir i stabilnost u svijetu...

Narodi nove Jugoslavije teze istom cilju kao i narodi Velike Britanije, a to je mir u svijetu i prijateljska saradnja, posto su uvjereni da samo u mirnom razvoju mogu obezbjediti  svoje blagostanje.

Britanski premijer jos u ratu nije krio svoju  zelju da upozna i sretne tog cuvenog i istaknutog partizanskog vodju ovjencanom slavom borbe za slobodu. U svojim telegramima armijskim sefovima u Italiji  Cercil je u ljeto 1944. porucio: «Bilo bi steta  da propustim sastanak sa Titom, a kojim sam potpuno spreman da diskutujem o politickim pitanjima svake vrste...»  Kada su se sastali u Napulju Cercil je hvalio narodnooslobodilacku vojsku.

Od susreta u Napulju do novog vidjenja dvojice drzavnika,- sada marta 1953. u Londonu – proslo je osam i po godina. U medjuvremenu se mnogo toga desilo sto nije islo na  ruku prijateljskim odnosima. Manipulacije u u vezi sa  sudbinom Jugoslavije  i situacija oko Trsta stvarale su zategnute  situacije u odnosima izmedju dvije zemlje. Padale su , i s jedna i s druge strane, ostre rijeci. Licne simpatije izmedju dva drzavnika, medjutim ostale su i dalje jake.

Dok su se vozili zajedno u automobilu  prema Dauning stritu 11, Cercil je tada otvoreno rekao svome gostu:

- Bio sam ljut na Vas zbog Trsta i Vasih ostrih rijeci

Tito se smjeskao i upitao

-A jeste li sada ljuti?

-Ne sada Vas volim.

Zvanicni razgovori izmedju Tita i Cercila vodjeni su, naravno, iza zatvorenih vrata. Poslije je Tito samo novinarima kratko izjavio:

Mozete da saopcite da smo danas analizirali opcu situaciju, a narocito odbranu od agresije i odbranu mira. Prilikom razgovora zauzeli smo ista gledista kako da se osigura mir u Evropi.

Poslije povratka u domovinu,  Tito je u Splitu nesto vise rekao o ovim razgovorima:

-         ... Mi smo vrlo lako s njima nasli zajednicki jezik o ovim zajednickim pitanjima... Cercil  je s nama razgovarao s otvorenoscu i srdacnoscu i o najkomplikovanijim pitanjima... Ja smatram da je nas put tamo imao ogroman znacaj  ne samo za  razvoj prijateljskih i saveznickih odnosa vec i za  ucvrscenje mira u svijetu, jer se pokazalo da je sposobna prijateljska  i korisna saradnja izmedjku drzava sa razlicitim drustvenim sistemima... Mi zelimo prijaqteljske odnose sa svakom zemljom koja nas postuje i smatra ravnopravnim... I  bas to ravnopravno tretiranje Jugoslavije, jedne male zemlje... jos vise nam je ulilo povjerenje u same sebe i ukazalo nam  da mi u Jugoslaviji treba da produzimo tim putem.

Iz Moskve je, upravo kad se Tito spremao na put u Veliku Britaniju, stigla senzacionalna vijest-  05. marta 1953. umro je Josip Visarionovic Staljin. Dan ranije 04.marta, TASS je objavio vijest da je Staljin ozbiljno bolestan. Objavljen je i bilten o stanju njegovog zdravlja:

« U noci 01. marta 1953. J. V Staljin je imao iznenadni izliv krvi u mozak, koji je pogodio zivotne oblasti mozga usljed cega je doslo do paralize desne noge i desne ruke uz gubitak svijesti i moci govori. Na dan 02. i 03. marta preduzeto je cjelishodno lijecenje, kako bi se poboljsale poremecene funkcije disanja i krvotoka, koje dosad nije izazvalo znacajniji preokret u toku bolesti. Od 0200 sata 04. marta stanje zdravlja J. V. Staljina i dalje je ozbiljno. Nastupili su znacajni poremecaji disaanja: disanje do 36 u minutu, ritam disanja poremecen s periodicnim dugim pauzama. Puls ubrzan  do 120 u minutu, potpuna aritmija. Krvni pritisak maximum 120,  minimum 20. temperatura – 38,2. s obzirom na poremecaj disanja i krvotoka doslo je do pomanjkanja kiseonika. Stepen poremecaja funkcija mozga unekoliko se povecao. U ovom trenutku preduzimaju se terapijske mjere kako bi se uspostavile vazne zivotne funkcije organizma.»

Saopstenje su potpisali ministar zdravlja Tretjakov i deset profesora clanova  Akademije medecinskih nauka. Staljin je umro sutradan u 2150 po moiskovskom odnosno u 1950 po nasem vremenu. Vijest o njegovoj smrti objavljena je u zajednickom saopstenju CK  KPSS i sovjetske vlade.

Svega nekoliko dana prije ove vijesti  Tita su u Beogradu posjetili dopisnici listova Dejli ekspres i Kriscen sajens Rene Malkolm i Erik Borne, upitavsi ga izmedju ostalog, sta misli o izjavi britanskog premijera Vinstona Cercila da bi on volio da se sastane sa Ajzenhauerom i Staljinom kad bi mogao da vjeruje da bi taj sastanak bio koristan. Jer, i Staljin je navodno izjavio da bi se sastao sa ovom dvojicom.».. Ne  vjerujem da bi bilo neceg realnog od svega toga», rekao je Tito novinarima, «posto nista nije pripremljeno i posto nista ni na jednoj tacki do sada nije doslo do priblizavanja. Ovakvim sastancima moraju predhoditi pripreme, ako se zeli nesto realno postici... Mislim da je to bio jedan Staljinov propagandni balon, a ne vidim ni jednu stvar koja bi pokazivala  da Staljin zeli da se rijese konkretna pitanja.»

Bila je to posljednja izjava marsala Tita o Staljinovoj politici za zivota ovog sovjetskog drzavnika. Ali sta ce sada biti kad je Staljin umro? Hoce li biti bolje ili gore? Pitali su Tita jos dok je boravio u Londonu, ali tek kad se vratio  u Beograd 31. marta 1953. Tito je rekao sta misli :

-         Jasno je da smo mi imali velikih teskoca i da je nama bas od njega dislo ono najteze u nasoj istoriji, da smo mi bili osamljeni , da je tada pod njegovim rukovodstvom sovjetska uprava htjela da zdrobi Jugoslaviju da je podjarmi da je potcini . ja vjerujem da je on ubrzo uvidio da se prevario, da su se i drugi prevarili. Razumije se da nemamo obicaj, kad o mrtvom protivniku govorimo , da ga kritikujemo i kudimo, ali to su cinjenice...Medjutim , ja i mnogi od mojih saradnika vjerovali smo dok je Staljin ziv, on nece poceti rat  koji bi doveo do sovjetskog sukoba, jer je on u tom pogledu bio pametan civjek i ne bi odlucio da zagazi u tako nesto. Ali, on je svom snagom vodio hladni rat i i rukovodio njime, narocito protiv nase zemlje.

No sta ce biti sada, poslije Staljinove smrti, kada su dosli novi ljudi, Maljenkov  i drugi? Nece li oni uciniti neke nepromisljene korake i zagaziti u rat?

Na zajednickoj sjednici CK KPSS i ministarskog savjeta odmah poslije Staljinove smrti, reorganizovana je drzavna uprava i naimenovani su novi funkcioneri. Za predsjednika Ministarskog savjeta naimenovan je Georgij Maljenkov,  a za prvr podpredsjednike Berija, Molotov, Bulganjin i Kaganovic. Molotov je postao prvi ministar inostranih poslova umjesto Visinskog, Bulganjin je naimenovan za ministra vojske. CK KPSS je rjesio da ima samo jedan organ Prezidijum  u koji su izabrani , Maljenkov, Berija, Molotov, Vorosilov, Hruscov,  Bulganjin, Kaganovic, Mikojan, Saburov,  i Pjervuhin. Pogrebne svecanosti obavljene 09.03. na Crvenom trgu, gdje su govorili Maljenkov, Berija i  Molotov. Balzamovano tijelo Staljina polozeno je u mauzolej pored Lenjinovog.

-         ...Prorok nisam, prorokovati ne mogu – rekao je Tito- ali mogu na osnovu poznavanja ljudi i cinjenica, na osnovu objektivnog, , svestranog prosudjivanja reci da ne vjerujem da ce oni to uciniti. Ja mislim da ce oni, vidjevsi da su snage miroljubivog svijeta sve jace i jace nastojati da na neki nacin nadju izlaz iz ovog corsokaka, u koji ih je dovela njihova poslijeratnq politika... Mi u Jugoslaviji bili bismo sretni kad bi oni jednog dana priznali da su pogrijesili prema nasoj zemlji. Nas bi to radovalo. Mi cemo cekati. Mi cemo vidjeti.

Tito je uvjereno govorio da narodi Jugoslavije mogu mirno gledati u svoju buducnost:

-         Mi smo danas, razumije se, mnogo jaci nego sto smo bili 1948. godine mbnogo i mnogo jaci u svakom pogledu. Nas prestiz i nase pozicije u medjunarodnim razmjerama, medju miroljubivim narodima, silno su ojacali, bez obzira na to sta neka piskarala  u nekim drzsavama pisu iz neprijateljskih pobuda prema nama, jer to nije odraz misljenja ogromne vecine ljudi tih zemalja. Nasa zemlja je silno ojacala i ona je danas postigla vec ogroman ugled u citavom svijetu.


Noviji postovi |

Titovo NE Staljinu
<< 11/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

«Druze stari znam da ti je tesko,
ali racunaj na moju podrsku, jer
sam duboko ubedjen da je nasa stvar
pravedna i da ce pobediti.»
Mosa Pijade


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
48799

Powered by Blogger.ba