Titovo NE Staljinu

DRUZE TITO MI TI SE KUNEMO DA SA TVOGA PUTA NE SKRENEMO

29.12.2007.

Informativni biro

Poslije rata Staljin nije bio zadovoljan stanjem u zemljama istocne Evrope, koje je smatrao svojom interesnom sferom, a ni sa stanjem u komunistickim partijama uopste. Zelio je stvoriti organizaciju pomocu koje bi sve drzao pod svojom komandom i kontrolom. U tome je racunao na pomoc komunista koji su bili odani SSSR –u i njemu locno. To tijelo trebalo je biti slicno Kominterni koja je raspustena 1943.

Tito je u Moskvi bio maja 1946. godine. Tom prilikom Staljin mu je predlozio.
-Najbolje bi bilo da inicijativu uzmete vi Jugosloveni.
Na veceri u Staljinovoj vili, gdje je bio i Dimitrov, opet mu je govorio:
„Obnavljanje Trece internacionale ne dolazi u obzir ni u kakvoj formi. Ali nesto drugo bi trebalo stvoriti, neko tijelo informativnog karaktera koje bi se svremena na vrijeme sastajalo i izmjenjivalo iskustva, donosilo neke zakljucke . „
„Samo bez obaveznih odluka“ , rekao je Tito.
„Naravno odluke toga tijela nebi bile obavezne ni za jednu partiju ako se ona nebi s njima slozila“ govorio je Staljin.
Obratio se Dimitrovu.
„ Sta vi mislite ko da bude inicijator vi ili Valter ili Francuska“.
„Pa mogao bi biti Valter!“
„Najbole neka budu Francuzi,.rRekao je Tito.
Ovim je zavrsen razgovor o Inforbirou. Septembra 1947 godine odrzan je prvi osnivacki sastanak informacionog biroa u Poljskoj. Trajao je 7 dana. Sastanku su prisustvovali predstavnici partija sljedecih zemalja:
Sovjetsog i Saveza Zdanov i Maljenkov
Jugoslavije Kardelj i Djilas
Bugarske Cervenkov i Potpomov
Rumunije Dez i Pauker
Madjarske Farkas i Revai
Poljske Gomulka i Minc
Cehoslovacke Slanski i Bastovanski
Francuske Diklo i Fazon
Italije Longo i Reale


Glavni referat podnio je Zdanov , a zatim su govorili predstavnici svih partija. U rezoluciji o ciljevima i zadacima nove organizacije raceno je: Zadaci Informacionog biroa sastoje se u organizovanju razmjene iskustava izmedju partija i u slucaju potrebe koordinaciji njihove djelatnosti na osnovu uzajamne saglasnosti. KPJ je smatrala dqa povezivanje i saradnja treba da budu na osnovu ravnopravnosti; da socijalizam kao drustveni odnos, mora sazreti u svakoj pojedinoj zemlji, i da svaka zemlja treba da izgradjuje socijalizam u svojim posebnin uslovima, pri cemu ce u tudjim iskustvimagledati samo podsticaj za sopstvene stvaralacke akcije, a nikako opstevazeci sablon
Odluceno je da sjediste Kominforma bude u Beogradu. Njome je rukovodio pavel Judin predstavnik SKP(b) , filozof o kome je u SSSR- u kruzila krilatica „Najbolji filozof medju obavjestajcimai najbolji obavjestajac medju filozofima“.
Za prve dvije godine sastao se svega dva puta i to da bi oba puta anatemisao KPJ

26.12.2007.

Tito se vratio iz Moskve

Na povratku iz Moskve Tito se zadrzao malo u Rumuniji, u Krajovi,  u stabu marsala Tolbuhina.

Iz Krajove je otisao u Belu Crkvu a zatim u Vrsac gdje je od 04.10. do 22.10.1944. sa dijelom Vrhovnog staba boravio je u kuci broj 9  u Ulici Djurdja Brankovica u podnozju Vrsackog brega rukovodeci operacijama za oslobodjenje Beograda.

Britanski premijer Vinston Cercil bio je veoma uvrijedjen i ljut kad je saznao kud je „nestao“  Tito prvih jesenjih dana 1944. godine tj da je odletio u Moskvu na razgovor sa Staljinom. Cercil je valjda sebi uobrazio da je Tito prvo trebao njega da pita za dozvolu.

Mi smo krajnje nezadovoljni nacinom na koji je Tito postupio“, pozalio se Antoni Idn, britanski ministar inostranih poslova svom ruskom kolegi Vjaceslavu Molotovu za vrijeme susreta 10.10.1944. „da je bio pristojan da sa, kaze da odlazi u Moskvu, mi bismo mu pozeljeli srecan put. Ali ni on ni sovjetska vlada nisu smatrali potrebnim da nas o tome obavijeste...

A Molotov ce ne bas diplomatski, kobajage nista nije znao, da bi prebacio odgovornost na Titova ledja:

-To je seljak, on se ne razumije u politiku, nepovjerljiv je kao svi ti ljudi, i nuje se usudjivao da o swvomew planu ikoga obavijesti...

Mjesec dana kasnije u tek oslobodjenom Beogradu, general Ficroj Meclin je ispricao Titu o toj ljutnji britanskog premijera.

-Cercil je bio uvrijedjen sto mu niste rekli kuda idere.

A Tito ce na to Meklinu:

Nedavno je gospodin Cercil otisao u Kvebek da se tamo sastane sa predsjednikom Ruzveltom , ali sam o tome saznao tek kada se odatle vratio. Medjutim ja se nisam zbog toga razljutio.

24.12.2007.

Sastanak Cercil -. Staljin

U oktobru 1944 sastali su se Staljin i Cercil. O tom  sastanku Cercil je pisao:

„Dosao je pogodan trenutak za posao, rekao sam staljinu hajde da sredimo stanje na Balkanu. Vase armije su u rumuniji i Bugarskoj. Mi se interesujemo i za te zemlje i imamo tamo svoje misije i povjerenike. Nemojte da dodje do nesporazuma. Kako bi bilo da vi imate 90% uticaja u Rumuniji, mi 90% u Grckoj, a vi i  mi 50:50  % u Jugoslaviji? Dok je tumac prevodio ja sa, na parcetu hartije napisao:

RUMUNIJA – Rusija 90% ostali 10%

GRCKA- V.Britanija ( u saglasnost sa SAD) 90%, Rusija 10%

JUGOSLAVIJA 50% : 50%

MADJARSKA 50% : 50%

BUGARSKA Rusija  75%, ostali 25%

Cedulju sa, doturio Staljinu koji je dotad vec cuo prevod. Nastupilo je kratko cutanje. Tada je on uzeo svoju plavu pisaljku, stavio svoj potpis i vratio hartiju. Sve to je bilo svrseno za krace vrijeme nego sto mi je bilo potrebno da ovdje napisem....“

---------

Na povratku iz Moskve Tito se zadrzao malo u Rumuniji, u Krajovi,  u stabu marsala Tolbuhina.

Iz Krajove je otisao u Belu Crkvu a zatim u Vrsac gdje je od 04.10. do 22.10.1944. sa dijelom Vrhovnog staba boravio je u kuci broj 9  u Ulici Djurdja Brankovica u podnozju Vrsackog brega rukovodeci operacijama za oslobodjenje Beograda.

Britanski premijer Vinston Cercil bio je veoma uvrijedjen i ljut kad je saznao kud je „nestao“  Tito prvih jesenjih dana 1944. godine tj da je odletio u Moskvu na razgovor sa Staljinom. Cercil je valjda sebi uobrazio da je Tito prvo trebao njega da pita za dozvolu.

Mi smo krajnje nezadovoljni nacinom na koji je Tito postupio“, pozalio se Antoni Idn, britanski ministar inostranih poslova svom ruskom kolegi Vjaceslavu Molotovu za vrijeme susreta 10.10.1944. „da je bio pristojan da sa, kaze da odlazi u Moskvu, mi bismo mu pozeljeli srecan put. Ali ni on ni sovjetska vlada nisu smatrali potrebnim da nas o tome obavijeste...

A Molotov ce ne bas diplomatski, kobajage nista nije znao, da bi prebacio odgovornost na Titova ledja:

-To je seljak, on se ne razumije u politiku, nepovjerljiv je kao svi ti ljudi, i nuje se usudjivao da o swvomew planu ikoga obavijesti...

Mjesec dana kasnije u tek oslobodjenom Beogradu, general Ficroj Meclin je ispricao Titu o toj ljutnji britanskog premijera.

-Cercil je bio uvrijedjen sto mu niste rekli kuda idere.

A Tito ce na to Meklinu:

Nedavno je gospodin Cercil otisao u Kvebek da se tamo sastane sa predsjednikom Ruzveltom , ali sam o tome saznao tek kada se odatle vratio. Medjutim ja se nisam zbog toga razljutio.

20.12.2007.

Prvi susret III dio

Pred drugi svjetski rat Kominterna je sve manje bila centar internacionalisticke saradnje pojedinih komunistickih radnickih partija,  a sve vise direktno operativno rukovodstvo za svaku od njih. Prisvojuila je pravo da svaku od njih ocjenjuje, smjenjuje njihovu politiku,  postavlja rukovodstvo. Cak i da raspusta citave komunisticke partije, kao sto je poljska komunisticka partija. I nasa partija bila je optuzena da je puna spijuna. Poswtavilo se pitanje njenog raspustanja. Direktno  mijesanje Kominterne u unutrasnji organizacioni i politicki razvoj KPJ produbljivao  frakcijsku borbu. Zbog birokratdskih  i dogmastickih odnosa Staljinistickih metoda i tradicija Kominterna je isla mimo stvarnih potreba borbe i a kcije stvarnih borbi komunistickih partija u pojedinim zemljama. Njeni recepti nisu odgovarali nasoj KPJ. od dolaska tita na njeno celo ona je izgradjivala samostalnu strategiju i taktiku jugoslovenskog radnickog revolucionarnog pokreta.

1941. godine kada je Hitler osvajao  svijet, KPJ je casno ispunila svoje obaveze pred svojim narodom i medjunarodnim radnickim pokretom. U vrijreme kad se cula samo sovjetska partija KPJ je pocela da okuplja sve one koji su voljeli svoju zemlju. Ona je izvrsi najznacajniji istorijski akt da sprovede revoluciju i postavi temelje socijalistickog drustva.

Prvo zasjedanje AVNOJ-a imalo je dejstvo razgaranja revolucionarne borbe. Ubrzo poslije zasjedanja AVNOJ-a pocela je nova  IV neprijateljska ofanziva. U borbi protiv partizana pored Italijana i nijemaca ucestvovali su i domaci izdajnici cetnici i ustase.  31.01.1943. u jeku najvece borbe  Tito je pitao Staljina:

„ Ja moram ponovo da vas pitam: zar vam  nikako nije moguce da  nam pruzite  makar kakvu pomoc? Stotini hiljada izbjeglica prijeti glad i smrt. Zar poslije 20 mjeseci herojski gotovo nadcovjecanske borbe nije moguce naci nacin da nam se pomogne.“

 

Dok je Tito mislio o protiv udaru  i spasavanje ranjenika stigla je telegram iz Moskve. Kad je procitao telegram na licu mu se pojavio zabrinuti izraz. Telegra, je dao saradnicima. On je glasio:

„ ...bratski pozdrav vama i svim drugovima najljepse zelje u toj herojskoj borbi  protiv prokletog neprijatelja.“

Tito i Staljin prvi put su se sreli septembra 1944. godine u Moskvi, gdje je sa pstrva Visa doletio avionom. Prvi zvanicni susret u Kremlju bio je hladan. Staljin nije mogao Titu da oprosti telegram s pocetka rata.kada mu je savjetovao da se ne zamjera Englezima zbog kralja. Proslavljeni gerilac Evrope ovako je odgovorio:

„kad nam pomoc ne mozete ukazati , onda nam bar nemojte ni smetati“

Staljin se ljutio zbog odluka II zasdjedanja AVNOJ-a donesenih u Jajcu 1943. Reagovao je ljuto i ostro. U telegramu Titu rekao je da su im jugoslovenski komunisti zabili noz u ledja, na sta mu je  Tito odgovorio da to nije zabijanje noza u ledja i da jugoslovenski komunisti bolje poznaju situaciju u svojoj zemlji, te da je do tih odluka moralo doci ako zele da borba koju krvavo vode urodi uspjehom. Na tom sastanku doslo je do zategnutih situacija. Tito nuje bio osoba koja samo klima glavom on se protivrjecio.

U jednom momentu staljin je primjetio:

 Valter pazite burzoazija u Srbiji je vrlo jaka

Druze Staljin ne slazem se s vasim gledistem. Burzoazija u Srbiji je vrlo slaba.

Staljin se namrstio a onda je htio  Tita uvjeriti u nesto drugo

Trebalo bi da vratite kralja Petra na prijestolje.

To je ne moguce. Narod bi se pobunio jer je kralj u Jugoslaviji olicenje izdaje. Pobjegao je i ostavio narod kad je bilo najgore

 Ne morate da ga vratite za sva vremena. Privremeno pa mu u zgodnom trenutku udarite noz u ledja.

Dalje Staljin je pitao

 Valter sta biste uradili kad bi se  Englezi silom iskrcali u Jugoislaviji?

 Dali bi im najodlucniji otpor

Staljin  vise nije spominjao Engleze.  

15.12.2007.

Prvi susret (II dio)

 

O njemu je Centralnom komitetu dao izjavio stari revolucionar Mihajlo Vranes, bivsi Brcicev zatocenik u zagrebackom zatvoru:

„Formalno 1928 godine Šime Brčić jos nije bio clan KPJ, ali svi mi koji smo bili u zatvoru u Zagrebu, pa i drug Tito, smatrali smo ga komunistom, jer je aktivno radio  vrlo opasne poslove za nas. Nije tacno da je prikrivao podatke o sluzbovanju u zandarmeriji o tome se znalo i u Kominterni..Ja sam o tome govorio...“

Tito je kao i mnogi osjecao svu tezinu i nepravdu Staljinovih cistki, koje je pored sovjetskih i drugih progutala ,moge jugoslovenske revolucionare.

Malo je tada nedostajalo da i sam nastrada. Nikad nije bio siguran da i njega nece jednog dana pokupiti. Sto ga nisu uhapsili, moze zahvaliti Dimitrovu, koji je u njega i,ao prilicno povjerenja. Dimitrov je smatrao da Tito treba da uzme potpuno rukovodstvo KPJ i da je sredi.

Kao sto je ucinio za Brcica.Tito je i za mnoge druge intervenisao  licno u Kominternii njenjim aparatima. Govoirio je da je taj i taj drug dobar komunista ali su mu dosta  odgovorili da je doticni trockista, spijun, imperijalista i slicno. Sve to je u Titu jos vise ucvrstilo misljenje da kadrove treba vratiti u Jugoslaviju. Da bi se sacuvali od ovakvih cistki.

Krajem avgusta 1936 u Moskvi je odrzano je savjetovanje rukovodeceg aktiva KPJ, na kome je kriticki analiziran rad Centralnog komiteta, i izvrsene su neke kadrovskre promjene. Tito je izabran za generalnog sekretara CK KPJ. Na tom savjetovanju Tito je kao prvi zadatak Partije istakao borbu za akciono radnicke  partije. Uz saglasnost Kominterne donijeta je odluka da Tito sa sekretarijatom CK ode u zemlju i uzme na sebe neposredno rukovodstvo Partijom i radnickim proleterijatom. U zemlju je stigao u decembru iste godine. to mu je omogucilo da u neposrednoj saradnji sa aktivom Partije koji je izrastao u svakodnevnoj revolucionarnoj borbi ubrza sprovodjenje mjera za organizaciono, politicko i idejno izgradjivanje Partije  za koje su se on i najbolji kadrovi KPJ zalagali godinama.

U toj borbi za definitivno oslobadjanje od frakcionastva i za jacanje jedinstva KPJ, Tito je posebno mjesto davao njenom osamostavljivanju  i izgradjivanju njene sopstvene politike i strategije. Dobro je znao da da o toga umnogome zavisi ozivotvorenje koncepta KPJ kao avangarde radnicke klase.zato je i preduzeo neke prakticne korake:

1.      Predlozio je da se CK definitivno vrati iz inostranstva uzemlju

2.      Da KPJ ne prima vise novcanu pomoc sa strane.

Tito je u tome naisao na razumjevamje, Dimitrova koji se slozio da se bar dio rukovodstva vrati u zemlju, kako bi imao zivi kontakt sa clanstvom i masama. U Kominterni JE  Tito, takodje, otvoreno kazao da  KPJ nije potrebna subvencija, da ce se partija sama  pobrinuti za novac, tj da i u zemlji moze dobiti novcanu podrsku. To je po Titovom misljenju bilo vazno, jer nista ne moze da demoralise jedan pokret nego novac koji prima sa strane. Takva pomoc kvari kadrove , a da se ne govori o njihovoj zavisnosti prema onom koji pare daje.

Tito je u svemu tome bio odlucan i vratio CK u zemlju. Taj korak je bio presudan. Njime je nasa Partija iskazala otpor prema sematskom rukovodstvu iz inostranstva. Protiv dogmi i strateskog metoda, i okrenula se stvarnim problemima zivota, licen preme sopstvenim naodima i sopstvenoj radnickoj klasi. Ta odluka onog zdravog jezgra u Partiji imala je pozitivan odraz na cjelokupan rad  KPJ pogotovo jer je u Kominterni – nedugo poslije VII kongresa – sve vise preovladjivao  birokratski metod rada. Staljin je pretvarao to rukovodece tijelo medjunarodnog komunistickog pokreta  u po,ocni aparat svoje politike.

   
 

11.12.2007.

Prvi susret

Prvi put je Tito vidio Staljina na VII kongresu Kominterne, koji je odrzan od 25. jula do 20. avgusta 1935. godine. u Moskvi ali se tada nije susreo sa njim. Tito je bio clan delegacije KPJ. On je tada stalno boravio u glavnom gradu SSSR - a radeci kao referent za  KPJ u Balkanskom sekretarijatu Kominterne kojim je rukovodio Vilhelm Pik. ( Pod Balkanski  sekretarijat podpadale su partije  Jugoslavije, Grcke, Bugarske, Rumunije i Albanije). Bilo je to i Titovo prvo vidjenje sa Moskvom, jer u taj grad nije navracao dok je boravio u Rusiji za vrijeme oktobarske revolucije.

- Naviknut na samocu na robiji – pricao je jednom  Tito o tom svom boravku u Moskvi dok je radio u Kominterni-  malo sam se kretao u Moskvi. Iz kancelarije dolazio sam u svoju sobu u hotelu «Luks». Gledao sam da svoj boravak sto korisnije upotrijebim. Sve one knjige do kojih nisam mogao doci na robiji, sada sam imao na raspolaganju... Najvise sam paznje posvetio studiju ekonomije i filozofije. Ozbiljno sam se bacio i na studij vojne literature... Inace izvan kancelarije i stana, malo sam isao po Moskvi. Izuzetak je predstavljao Boljsoj teatar, gdje sam gledao izuzetan izvanredan  i slusao dobre opere...

Za vrijeme boravka u Moskvi i onu drugu stranu zivota – karijerizam, laktastvo,  nepravde, hapsenje i nestajanje ljudi preko noci.

Sve sam ja to tada vidio – pricao je Tito to odmah poslije rata – ali uzroci toga nisu mi bili tada toliko jasni kao danas... No moja revolucionarna duznost nalagala mi je tada da to ne kritikujrem i da ne pomazem tudju propagandu protiv  te zemlje, posto je SSSR tada bio jedina zemlja  u kojoj je izvrsena revolucija i u kojoj je trebao da se izgradi socijalizam. Smatrao sam da ne treba da vodim propagandu protiv te zemlje... Neko bi mi mogao prebaciti da nisam imao smjelosti. Ne, ja mislim da niko ne moze reci da smjelosti  kod nas nema. I meni i mnogima od nas u ono vrijeme bila je jedina misao, ne uciniti nista sto bi naskodilo cjelokupnom daljem razvitku medjunarodnog pokreta. Ja sam kao i mnogi drugi smatrao da je to samo prolazna unutrasnja stvar koja ce se postepewno rijesiti. Pogotovo jer sam bio u Rusiji za vrijeme carizma i vidio kako je sve to uzasno i jadno izgledalo. U meni se vodila velika borba  protiv obnoga sto sam vidio, ali sam ruske komuniste opravdavao nemogucnoscu da sve brzo postignu, mada je od Oktobra 1917. vec bio prosao prilicno dug period, vise od 17 godina....

Kada je usao u Politbiro CK KPJ, odmah poslije izlaska sa robije, 1934, Tito je brzo uvidio  da od dobrog revolucionarnog rada nema nista sve dok rukovodstvo Partije sjedi nirno u inostranstvu u Becu, Parizu  i Moskvi. Boraveci tako u Moskvi, Tito je jednog dana posao Georgiju Dimitrovu sekretaru Kominterne i rekao mu otvoreno:;

-Mislim da rukovodstvo treba da bude definitivno u zemlji. Nema smisla da sjedi  u Parizu i ovdje.

- Kakvo rukovodstvo?

- Pa nas CK.

-Ostao si samo ti Valter, koji treba da ides u zemlju. Sreca je tvoja, a i za Pariju, da si bar ti ostao, jer je onace vec bilo riijecio o tome da seKPJ raspusti- rekao je  Dimitrov.

 Sjecajuci se toga poslije rata, Tito je pricao

Citav niz nasih ljudi  bio je tamo uhapsen, gotovo niko nije bio vani... Zadrzao sam se u  u Moskvi sve do pred rusko- finski rat. A onda sam posao nazad u zemlju... Dosao sam u Zagreb... Bio sam presretan. Jer sve se toliko kuhalo u Moskvi, da mogu reci da su to bila najteza vremena u mom zivotu. Cak je i rat bio laksi, jer u ratu bar znas gdje ti je neprijatelj.

Valter je jedno od mnogih ilegalnih nadimaka Josipa Broza Tita. Zapravo dok je boravio u Moskvi prije rata on je zbog neophodne konspiracije , uzeo ime Valter Fridrih. Kada je 1935 kao delegat KPJ  na VII kongresu Kominterne ispunjavao anketni list, na pitanje pod kakvim ce  imenom nastupati na Kongresu Broz je naveo ovo ime – valter Fridrih. Otada su ga tako zvali u Kominterni. Tako ga je oslovljavao i Staljin.

Tako je jednog dana  za vrijeme boravka u Moskvi Tito cuo da su enkavedovci Simu Brcica , nekadasnjeg strazara u zatvoru Sudbenog stola u zagrebu onog istog covjeka koji mu je doturio turpiju i htio pomoci u organizovanju bjekstva. No to bjekstvo nije uspjelo jer je  Broz bio prebacen u drugi zatvor. Ali je bar usoio pokusaj izbavljenja Stjepana Cvijica i Vilima Horvaja i  Mihajla Vranesa.neko je strazara Brcica izdao pa je on presao u ilegalu i emigrirao u Sovjetski Savez, gdje je poistao clan SKP(b). Radio je kao strugar u jednom moskovskom zavodu, a zavrsio je  i Komunisticki univerzitet nacionalnih manjina Zapada.

Kada je Tito dpsao u Ko ntrolnu komisiju, sef Augerites rekao mu je da je Brcic iskljucen iz partije iskljucen iz Partije zato sto se otkrilo da je bio strazar u jednom jugoslovenskom zatvoru. Tito je pokusao da mu objasni citav slucaj ali je Augeretis bio tvrd i neumoljiv.

-Nemojte jugoslovenskog opstinskog ili sudskog strazara , koji je to postao mradi hljeba izjednacavati sa vasom „ohranom“ za vrijeme cara- ljiutito odbrusi Tito- to nisu politicki protivnici, vec siromasni radnici...Brcic je bio nas kurir i clan Partije.

 Nademeno potcjenjivacki Augaretis mu je odgovorio

-Bas ste mi vi Jugosloveni neki komunisti kad, eto, primate i zandarme u Partiju.

Brcic, vise ipak nikad nije ugledao svjetlost dana. Nestao je bez traga u Staljinskim cistkama, kao i hiljade drugih. Posmrtno je rehabilkitovan 01.08.1963. odlukom Vojnog tribunala Moskovskog vojnog okruga.

Nastavak Prvi susret  (II dio)

05.12.2007.

Danilo Srdic

Danilo je rodjen 1896 u Vrhovinama, u Lici, gdje je zavrsio osnovnu skolu poslije koje je bio kiridzija i prevozio balvane  i drugu robu, sve do 1914. kada je izbio rat i bio pozvan u vojsku. Sluzio je u 79.lickoj regimenti austrougarske vojske koja je ratovala na galicijskom ratistu. U jesen 1915. Srdic icio njegov 13. mars- bataljon su se predali Rusima. Jedno vrijeme je preoveo u zarobljenickom logoru, a onda je, maja 1916. godine sa hiljadama drugih svojih zemljaka stupio u I srpsku dobrovoljacku diviziju. U prvim danima oktobarske revolucije Srdic je komandovao  I jugoslovenskim komunistickim pukom. Zatim se borio na celu konjickih jedinica pod rukovodstvom proslavljenih heroja Oktobra Timosenka i Budjonija. Ubrzo postaje komandant konjickog puka, pa brigade, pa divizije. Bio je veoma hrabar. Nosio je uza se cak tri sablje- kad se u boju jedna prepolovi vadio je iz korica drugu, pa trecu. O njemu je marsal Budjoni pricao:

 «Uvijek je nalazio izlaz, djelovao je smjelo, odvazno i uvijek je pobjedjivao. Mladsi komandant puka ispisao je mnogo svjetlih stranica istorije borbe protiv neprijatelja sovjetske vlasti. Zbog njegove smjelosti, hrabrosti i odvaznosti s hrabrom su ga prozvali – neustrasivi.»   

U jesen 1919 bio je upucen u Moskvu na specijalni kurs za komandanta brigada i divizija pri novoosnovanoj Vojnoj akademiji Crvene armije. Kao proslavljeni ratnik zajedno sa ostalim slusaocima kursa bio je gost na IX kongresu Svesavezne komunisticke partijeboljsevika. Tada je zajedno sa Aleksom Dundicem bio predstavljen  i licno Vladimiru Iljicu Lanjinu. U Crvenoj armiji Srdic je brzo napredovao, sve do general-pukovnika, najviseg cina od svih koje je jedan Jugosloven strkao u Sovjetskoj armiji. Izabran je za clana CK KP Bjelorusije.

Srdicu je te veceri 1936. na prijemu u Kremlju, eto ukazana narocita cast, eto «pobratimio» se sa Staljinom! Upravo je razgovarao sa komadantom vojnog bjeloruskog okruga Jeronimom Uborevicem, kad mu pridje marsal Budjoni.

-Danilo Feodorovicu, drug Josif Visarionovic, zeli da te vidi!

Posao je zurnim korakom i zaustavio se pred vecom grupom drzavnih i partijskih drzavnika u kojoj se nalazio i Staljin. Ovaj ga je odmah primjetio, malo se izdvojio pa ce Budjoniju:
- Nu, Semjone Mihajlovicu, predstavi mi svog cuvenog granicara.
Srdic je stupio korak napred i stao mirno, malo se naklonio i pozdravio vojnicki.
- Gle kakav si – balkanski orao... O tvom talentu mnogo su mi govorili.

Staljin je bio u bluzi jednostavnog vojnickog kroja., rasta dosta nizeg o svog generala, cetrdesetgodisnjeg dva metra visokog  lickog gorstaka, na cijim su grudima blistala najvisa sovjetska odlikovanja. Staljin upita Srdica:
-Reci ako bude rata na cijem ces tlu ratovati?
-Na neprijateljskom. Njegova noga ne smije krociti a sovjetsku zemlju!

Zadovoljan odgovorom, Staljin je predlozio Srdicu:
-Davaj ispijmo «brudersaft »!

Case i ruke su se zatim zacas ukrstile i obojica su ispila « bratski gutljaj ». Zvanice  koje su ih okruzivale aplauzom su toplo pozdravile bratimljenje izmedju sefa drzave i njegovog slavnog generala. Osam mjeseci poslije ovog « bratimljenja » u bjeloruski NKVD je iz Moskve je stigao sifrovani telegram.; « Komkora 3 Serdica arestovat. Staljin. »

Nije vise izasao iz tamnice. Nestaoje u vrtlogu « cistki » kao i mnogi drugi istaknuti vojni rukovodioci Crvene armije koji  su tih dana uhapseni i  proglaseni «izdajicama naroda » (Tuhacevski, Uborevic, Jakir, Kork, Feljdman i drugi). Srdic je posmrtno rehabilitovan 23. aprila 1957. odlukom Vojnog kolegijuma Vrhovnog suda SSSR-a,  a partijski je rehabilitovan 21 avgusta iste godine odlukom partijske komisije pri Ministarstvu odbrane SSSR-a. O njemu je tada Budjoni javno rekao:

Danilo Serdic! Ja izgovaram ovo ime sa osjecanjem velike topline i srdacnosti. Sa Danilom Serdicem, Srbinom po nacionalnosti, s kojim sam proveo mnoge godine u sovjetskoj zemlji, mene nije vezivalo samo ratno nego i licno drugarstvo... Tragicna smrt crvenog komadanta u godinama kulta licnosti Staljina bolno je odjeknula u srcima svih koji su ga poznavali. Postavsi zrtva zlobne klevete, samovolje i bezakonja, nas drug je ostao u sjecanju boraca  I konjicke armije i ostalih ratnika Sovjetske armije, kao kristalno cist covjek, kao pravi komunista. Sada je pravednost ponovo uspostavljena: casno ime Danila Serdica izgovara se sa istim takvim postovanjem kao i ranije...

04.12.2007.

Staljinovi «brudersafti»

Svojim blizim saradnicima Tito je i dalje govorio da i dalje treba biti oprezan, jer ne vjeruje da ce sovjetski rukovodioci tako brzo obustaviti hladni rat.

         Vjerovatno ce oni  hladni rat jos produziti.

Tito je dobro znao sta znaci staljinizam i hegemonijaTito je odlicno poznavao gudace iz Staljinovog «orkestra», kao sto je dobro znao i samog Staljina. Cak su prije sedam godina, 1946, u Kremlju popili «brudersaft», «pobratimilli» su se, ali je Josif zelio da Josip kao «mladji brat», kao i u svakoj porodici, shvati da mora uvijek, i bez pogovora slusati «starijeg brata».
Vec je bila prosla ponoc kad je poslije razgovora  u Kremlju 27.maja 1946 Staljin pozvao Tita i ostale  na  veceru u svoj letnjikovac  kraj Moskve. Pored clanova jugoslovenske delegacije, za trpezom su jos sjedili Molotov, Zdanov, Berija,  i Bulganjin. Poslije uobicajenih zdravica i i uz poznatu «percovku» i obilatu veceru, Staljin je vec dosta zagrijan od pica posao do gramofona  i  poceo sam pustati ruske narodne pjesme. Pjevusio je i igrao dok su ostali  zadovoljno gledali u tovarisca Visarionovica. Zatim pridje Titu pa mu rece:
-Mi dva Serba, ja i Molotov... mi dva Serba, slavjanska predasna inteligencija...
Tovarisc Visarionovic, kako ste vi snazni! -uskliknu laskavo  Molotov. No domacin se odjednom snuzdi.

-A ne,ne ja necu dugo zivjeti.

Poskakase zabrinuto Molotov, Berija i Zdanov, pa se oipet dodvoravaju.

-Njet, njet tovarisc Josif vi zdarovi, vi krjepki, vi dolgo zit budet.....

A Staljin vrti glavom i sjetno rece:

-Ne, ne fizioloski zakoni djeluju,  ja znam svajo zdarovje i svajo fiziceskoje sostajanije.

I pogleda u Tita:

- Tito treba da se cuva da mu se nista ne desi... Jer, ja necu dugo zivjeti , a ti ces ostati za Evropu.... Cercil mi je pricao da je Tito dobar covjek.

 «Ne znam, ali ako Vi kazete», odgovorio sam mu , « znaci mora biti dobar covjek. Potrudicu se da ga upoznam.»

- Vi zdarovi? – upita zatim Staljin Tita.

- Zdrav – odgovori Tito.

-Beregite svoje zdarovje – opet ce  Staljin – nuzno budjet dlja Evropi.

Staljin je poslije ovih rijeci dograbio casu «percovke» i pozvao Tita.

- Da popijemo brudersaft!

Posto su se kucnuli i zagrlili, Staljin zivne i zgrabi Tita ispod misica i tri put ga dignu u vis.

- Jos u meni ima snage! - zadovoljno ce Staljin.

Komentarisuci ovaj Staljinov odnos Tito je 1972. godine primjetio

« Staljin je bio prilicno raspolozen prema meni. On je htio da me, tako reci, na neki nacin da me usvoji »

Dvije godine kasnije 1948. Staljin je tu snagu htio ponovo da okusa. Samo, tada u zelji da slomi i srusi Tita.

Marta 1948. kada je vec poceo konflikt, Staljin je u razgovoru sa Hruscevom – pokazujuci mu kopiju pisma CK SKP(b) upucenu CK KPJ s optuzbama na racun KPJ i Tita – samouvjereno rekao:

- Bice dovoljno da maknem malim prstom i Tita vise nece biti. On ce pasti..

U svom referatu na XX kongresu KPSS 1956.godine Hruscov je opisao taj susret i razgovor sa Staljinom i rekao:

«Mi smo skupo platili to 'micanje malim prstom'. Ta je uzjava odrazavala Staljinovu maniju velicine, ali on je bas na taj nacin postupao. 'maknut cu malim prstom i nece biti Kosiora'; 'maknut cu malim prstom i jos jednom i vise nece biti Postiseva i Cubara'; 'jos jednom dignut mali prst i nestat ce Voznesenskog, Kuznjecova i mnogih drugih'.»

Koliko sarkazma u ovim Staljinovim «brudersaftima»! «Bratimo» se on i sa mnogim drugima – Kirovom, Tuhacevskim, Srdicem – a zna se kako su zavrsili.

Sta je bilo sa nasim zemljakom Danilom Srdicem?  Prije 10 godina i on je bio tamo. Na svecanom prijemu u dvorani kongresnog dvorca u Kremlju, 06. novembra 1936. medju stotinama zvanica. Najvisih drzavnih, vojnbih i partijskih rukovodilaca SSSR-a starih revolucionara i proslavljenih komandanata iz gradjanskog rata – nalazio se i komandant korpusa, general pukovnik Crvene armije Danilo Serdic.

Staljin je izabran za generalnog sekretara CK SKP(b) 03. aprila 1922.godine. misljenje o njemu iznio je Lenjin u svojim pismima  Centralnom komitetu, svom testamentu, kada je bolestan lezao prikovan za postelju. Lenjin je pisao:

« Drug Staljin, poslije nego sto je postao generalni sekretar, koncentrisao je u svojim rukama neogranicenu vlast i ja nisam ubijedjen da ce on uvijek biti sposoban da se njome sluzi na dovoljno mudar nacin... Staljin je previse grub i ta mana, koja je posve snosljiva u odnosima  medju nama komunistima, postaje nesnosljiva u funkciji generalnog sekretara. Stoga predlazem drugovima da razmisle kako da Staljina premjeste  sa te duznosti i da na nju dovedu drugog covjeka, koji bi od Staljina imao samo jedno preimucstvo, naime bio snosljiviji, lojalniji, pristojniji iobzirniji prema drugovima, manje kapriciozan itd. Ta okolnost moze biti zanemarljivom sitnicom. Ali ja smatram sa stanovista zastite od raskola i cinjenica sto sam ih prije naveo o medjusobnim odnosima Staljina i Trockog, to nije sitnica ili je to takva sitnica koja moze poprimiti odlucujuce znacenje.»

Lenjin je umro 21. januara 1924.  njegov testament u kome su bile i ove ocjene o Staljinu otvoren je tek na Plenarnoj sjednici Centralnog komiteta. Na njoj je odluceno – sa  petnaest glasova protiv deset – da Staljin i dalje ostane na funkciji generalnog sekretara i da se Lenjinov testament ne cita na predstojecem kongresu Partije. Lenjinov testament je objavljen tek 1956, tri godine poslije Staljinove smrti.

03.12.2007.

STALJIN JE UMRO STA CE BITI

Prorok nisam, ali...»

Protekla je jos jedna godina teskih casova i iskusenja. Prilikom nastupanja nove 1953, obracajuci se, preko radija gradjanima Jugoslavije, marsal Tito je istakao  da se zaista moze s ponosom osvrnuti  na sve sto su radni  ljudi nasa zemlje postigli u protekloj godini¸ u svim pravcima drustvenog razvitka:
-Narocito mozemo biti ponosni  zbog toga sto su uspjesi u nasem razvoju i prosle godine  postignuti u neprekidnom sukobu s ogromnim objektivnim teskocama... Ulazimo u novu 1953. godine sa cvrstom vjerom u  vrijednost i snagu naseg novog drustvenog sistema u pravilan put izgradnje socijalizma, u nesalomljivo jedinstvo nasih naroda u veliku stvaralacku sposobnost nasih radnih ljudi, a samim tim i u snagu nase zemlje koja ce se  oduprijeti  svim pokusajima izvana kojima je cilj da nas ometu na  na nasem putu razvitka  i ugroze nasu nezavisnost... Cinjenice mogu potvrditi da sve dosadasnje oluje kije su prohujale nad nasom zemljom, narocito za posljednje cetiri godine, nisu pokolebale , vec su jos vise ucvrstile vjeru nasih naroda u svoju snagu i stvaralacku sposobnost . One su ucvrstile vjeru da je jedinstvo nasih naroda najspasonosnije sredstvo  u odbrani i ocuvanju nase nezavisnosti, naseg postojanja kao snazne socijalisticke  zajednice.
 14. januara 1953. godine donosenjem Ustavnog zakona o organizaciji  i karakteru najvisih organa vlasti- Narodna skupstina je Josipa Broza Tita izabrala za prvog predsjednika Federativne  Narodne  Republike Jugoslavije.
Zaklinjem se svojom cascu i cascu  radnog  naroda Jugoslavije- svecano je izjavio Tito pred poslanicima- da cu sve duznosti predsjednika  Republike izvrsavati predano i vrijedno, da cu se pridrzavati Ustava i zakona i drugih odluka Narodne skupstine, da cu cuvati i braniti suverenitet  i dostojanstvo Federativne  Narodne  Republike Jugoslavije i da cu sve svoje snage  zalagati za bolji napredak i procvat slobodne i ravnopravne  socijalisticke zajednice nasih naroda.

U svojstvu predsjednika Republike, Tito je marta  1953. godine prvi put zvanicno posjetio jednu stranu zemlju, Veliku Britaniju. Pred ovu njegovu posjetu novinari su anketirali  britanske gradjane sta misle  o odluci Cercilove vlade da pozove u goste jugoslovenskog marsala Tita. Tom Smit, prodavac novina kod Hajd Parka, odusevljeno ce:

- Titu zelim srdacnu dobrodoslicu. On je dobar covjek. Koga god pape grde mora da je dobar covjek.

Za vrijeme boravka u Londonu Tito je  svakodnevno primao mnogo pisama od britanskih gradjana. Javljali su se i bivsi borci koji su u vrijeme rata bili na sluzbi pri britanskim vojnim misijama u Jugoslaviji.

Tako je Ronald Hild, koji je  bio u Makedoniji, uz pismo poslao i sliku druga Tita, onu sa plakata kada je bio ucjenjen od Nijemaca. Molio ga je da mu se potpise za uspomenu na dane  «Kada sam se i ja borio sa partizanima u sumama Jugoslavije i time doprinio sto me neobicno cini neobicno srecnim, slobodi Jugoslavije, koja danas igra vaznu ulogu u  svijetu.»

Margaret Miner, sa Blegton farme  u Devonsieru, molila je Marsala da joj omoguci da procita pjesmu koju je napisala u njegovu cast  i kojoj je dala ime «Zivio Tito ratnik Slobode».

Ni okean- ni planina

Ni sume- ni reke

Ne mogu da nas odvoje od izvora

Sa kojeg teku misli slobodnih ljudi.

Tito je putovao brodom «Galeb». U London je stigao 16.03.  Na Vestminsterskom keju pozdravili su ga vojvoda od Edinburga, britanski premijer Vinston Cercil. ministar inostranih poslova Antoni Idn, prvi lord Admiraliteta admiral Veverli  i druge licnosti. Poslije uobicajene ceremonije doceka i obilaska bataljona. Tito je uzeo mikrofon  i isporucio tople srdacne pozdrave narodu Velike Britanije na cije je tlo prvi put stupio.

-Iako ova moja posjeta, koja je uslijedila  na poziv britanske vlade i gospodina Cercila licno, nema izrazito zvanican  karakter ipak sam  duboko uvjeren da ce ona mnogo diprinijeti jos jacem ucvrscivanju prijateljstva, medjusobnog razumjevanja i saradnje izmedju  nase dvije zemlje... Velika  Britanija  i Jugoslavija imaju zajednicki zivotni interes  da se ocuva mir i stabilnost u svijetu. Nasa najnovija istorija, iskusenja u dva svjetska rata i zajednicka saradnja na dva fronta u ta dva rata, narocito u posljednjem, dovoljna su pouka da znamo ocijeniti kakve bi nam strahote donio novi rat, a kakve nam blagodati nudi  mir i stabilnost u svijetu...

Narodi nove Jugoslavije teze istom cilju kao i narodi Velike Britanije, a to je mir u svijetu i prijateljska saradnja, posto su uvjereni da samo u mirnom razvoju mogu obezbjediti  svoje blagostanje.

Britanski premijer jos u ratu nije krio svoju  zelju da upozna i sretne tog cuvenog i istaknutog partizanskog vodju ovjencanom slavom borbe za slobodu. U svojim telegramima armijskim sefovima u Italiji  Cercil je u ljeto 1944. porucio: «Bilo bi steta  da propustim sastanak sa Titom, a kojim sam potpuno spreman da diskutujem o politickim pitanjima svake vrste...»  Kada su se sastali u Napulju Cercil je hvalio narodnooslobodilacku vojsku.

Od susreta u Napulju do novog vidjenja dvojice drzavnika,- sada marta 1953. u Londonu – proslo je osam i po godina. U medjuvremenu se mnogo toga desilo sto nije islo na  ruku prijateljskim odnosima. Manipulacije u u vezi sa  sudbinom Jugoslavije  i situacija oko Trsta stvarale su zategnute  situacije u odnosima izmedju dvije zemlje. Padale su , i s jedna i s druge strane, ostre rijeci. Licne simpatije izmedju dva drzavnika, medjutim ostale su i dalje jake.

Dok su se vozili zajedno u automobilu  prema Dauning stritu 11, Cercil je tada otvoreno rekao svome gostu:

- Bio sam ljut na Vas zbog Trsta i Vasih ostrih rijeci

Tito se smjeskao i upitao

-A jeste li sada ljuti?

-Ne sada Vas volim.

Zvanicni razgovori izmedju Tita i Cercila vodjeni su, naravno, iza zatvorenih vrata. Poslije je Tito samo novinarima kratko izjavio:

Mozete da saopcite da smo danas analizirali opcu situaciju, a narocito odbranu od agresije i odbranu mira. Prilikom razgovora zauzeli smo ista gledista kako da se osigura mir u Evropi.

Poslije povratka u domovinu,  Tito je u Splitu nesto vise rekao o ovim razgovorima:

-         ... Mi smo vrlo lako s njima nasli zajednicki jezik o ovim zajednickim pitanjima... Cercil  je s nama razgovarao s otvorenoscu i srdacnoscu i o najkomplikovanijim pitanjima... Ja smatram da je nas put tamo imao ogroman znacaj  ne samo za  razvoj prijateljskih i saveznickih odnosa vec i za  ucvrscenje mira u svijetu, jer se pokazalo da je sposobna prijateljska  i korisna saradnja izmedjku drzava sa razlicitim drustvenim sistemima... Mi zelimo prijaqteljske odnose sa svakom zemljom koja nas postuje i smatra ravnopravnim... I  bas to ravnopravno tretiranje Jugoslavije, jedne male zemlje... jos vise nam je ulilo povjerenje u same sebe i ukazalo nam  da mi u Jugoslaviji treba da produzimo tim putem.

Iz Moskve je, upravo kad se Tito spremao na put u Veliku Britaniju, stigla senzacionalna vijest-  05. marta 1953. umro je Josip Visarionovic Staljin. Dan ranije 04.marta, TASS je objavio vijest da je Staljin ozbiljno bolestan. Objavljen je i bilten o stanju njegovog zdravlja:

« U noci 01. marta 1953. J. V Staljin je imao iznenadni izliv krvi u mozak, koji je pogodio zivotne oblasti mozga usljed cega je doslo do paralize desne noge i desne ruke uz gubitak svijesti i moci govori. Na dan 02. i 03. marta preduzeto je cjelishodno lijecenje, kako bi se poboljsale poremecene funkcije disanja i krvotoka, koje dosad nije izazvalo znacajniji preokret u toku bolesti. Od 0200 sata 04. marta stanje zdravlja J. V. Staljina i dalje je ozbiljno. Nastupili su znacajni poremecaji disaanja: disanje do 36 u minutu, ritam disanja poremecen s periodicnim dugim pauzama. Puls ubrzan  do 120 u minutu, potpuna aritmija. Krvni pritisak maximum 120,  minimum 20. temperatura – 38,2. s obzirom na poremecaj disanja i krvotoka doslo je do pomanjkanja kiseonika. Stepen poremecaja funkcija mozga unekoliko se povecao. U ovom trenutku preduzimaju se terapijske mjere kako bi se uspostavile vazne zivotne funkcije organizma.»

Saopstenje su potpisali ministar zdravlja Tretjakov i deset profesora clanova  Akademije medecinskih nauka. Staljin je umro sutradan u 2150 po moiskovskom odnosno u 1950 po nasem vremenu. Vijest o njegovoj smrti objavljena je u zajednickom saopstenju CK  KPSS i sovjetske vlade.

Svega nekoliko dana prije ove vijesti  Tita su u Beogradu posjetili dopisnici listova Dejli ekspres i Kriscen sajens Rene Malkolm i Erik Borne, upitavsi ga izmedju ostalog, sta misli o izjavi britanskog premijera Vinstona Cercila da bi on volio da se sastane sa Ajzenhauerom i Staljinom kad bi mogao da vjeruje da bi taj sastanak bio koristan. Jer, i Staljin je navodno izjavio da bi se sastao sa ovom dvojicom.».. Ne  vjerujem da bi bilo neceg realnog od svega toga», rekao je Tito novinarima, «posto nista nije pripremljeno i posto nista ni na jednoj tacki do sada nije doslo do priblizavanja. Ovakvim sastancima moraju predhoditi pripreme, ako se zeli nesto realno postici... Mislim da je to bio jedan Staljinov propagandni balon, a ne vidim ni jednu stvar koja bi pokazivala  da Staljin zeli da se rijese konkretna pitanja.»

Bila je to posljednja izjava marsala Tita o Staljinovoj politici za zivota ovog sovjetskog drzavnika. Ali sta ce sada biti kad je Staljin umro? Hoce li biti bolje ili gore? Pitali su Tita jos dok je boravio u Londonu, ali tek kad se vratio  u Beograd 31. marta 1953. Tito je rekao sta misli :

-         Jasno je da smo mi imali velikih teskoca i da je nama bas od njega dislo ono najteze u nasoj istoriji, da smo mi bili osamljeni , da je tada pod njegovim rukovodstvom sovjetska uprava htjela da zdrobi Jugoslaviju da je podjarmi da je potcini . ja vjerujem da je on ubrzo uvidio da se prevario, da su se i drugi prevarili. Razumije se da nemamo obicaj, kad o mrtvom protivniku govorimo , da ga kritikujemo i kudimo, ali to su cinjenice...Medjutim , ja i mnogi od mojih saradnika vjerovali smo dok je Staljin ziv, on nece poceti rat  koji bi doveo do sovjetskog sukoba, jer je on u tom pogledu bio pametan civjek i ne bi odlucio da zagazi u tako nesto. Ali, on je svom snagom vodio hladni rat i i rukovodio njime, narocito protiv nase zemlje.

No sta ce biti sada, poslije Staljinove smrti, kada su dosli novi ljudi, Maljenkov  i drugi? Nece li oni uciniti neke nepromisljene korake i zagaziti u rat?

Na zajednickoj sjednici CK KPSS i ministarskog savjeta odmah poslije Staljinove smrti, reorganizovana je drzavna uprava i naimenovani su novi funkcioneri. Za predsjednika Ministarskog savjeta naimenovan je Georgij Maljenkov,  a za prvr podpredsjednike Berija, Molotov, Bulganjin i Kaganovic. Molotov je postao prvi ministar inostranih poslova umjesto Visinskog, Bulganjin je naimenovan za ministra vojske. CK KPSS je rjesio da ima samo jedan organ Prezidijum  u koji su izabrani , Maljenkov, Berija, Molotov, Vorosilov, Hruscov,  Bulganjin, Kaganovic, Mikojan, Saburov,  i Pjervuhin. Pogrebne svecanosti obavljene 09.03. na Crvenom trgu, gdje su govorili Maljenkov, Berija i  Molotov. Balzamovano tijelo Staljina polozeno je u mauzolej pored Lenjinovog.

-         ...Prorok nisam, prorokovati ne mogu – rekao je Tito- ali mogu na osnovu poznavanja ljudi i cinjenica, na osnovu objektivnog, , svestranog prosudjivanja reci da ne vjerujem da ce oni to uciniti. Ja mislim da ce oni, vidjevsi da su snage miroljubivog svijeta sve jace i jace nastojati da na neki nacin nadju izlaz iz ovog corsokaka, u koji ih je dovela njihova poslijeratnq politika... Mi u Jugoslaviji bili bismo sretni kad bi oni jednog dana priznali da su pogrijesili prema nasoj zemlji. Nas bi to radovalo. Mi cemo cekati. Mi cemo vidjeti.

Tito je uvjereno govorio da narodi Jugoslavije mogu mirno gledati u svoju buducnost:

-         Mi smo danas, razumije se, mnogo jaci nego sto smo bili 1948. godine mbnogo i mnogo jaci u svakom pogledu. Nas prestiz i nase pozicije u medjunarodnim razmjerama, medju miroljubivim narodima, silno su ojacali, bez obzira na to sta neka piskarala  u nekim drzsavama pisu iz neprijateljskih pobuda prema nama, jer to nije odraz misljenja ogromne vecine ljudi tih zemalja. Nasa zemlja je silno ojacala i ona je danas postigla vec ogroman ugled u citavom svijetu.

Titovo NE Staljinu
<< 12/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

«Druze stari znam da ti je tesko,
ali racunaj na moju podrsku, jer
sam duboko ubedjen da je nasa stvar
pravedna i da ce pobediti.»
Mosa Pijade


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
53598

Powered by Blogger.ba